+387 51 438 999 info@zelenonaruci.com

blog

Posted in blog, on 29 November 2015, by , 0 Comments

Za cveklu kažu da je u stanju da popravi većinu toga što je u organizmu pokvareno. Jeste da treba da se stave rukavice dok se priprema, ali to i nije neki napor. Njena divna crvena boja potiče od proantocijanidina, borca protiv malignih bolesti.

Odlična za srce

Sadrži i betain, koji je prirodni protivupalni agens. On zajedno sa još nekim pomagačima (npr. vitaminima iz grupe B) podržava dobro stanje našeg kardiovaskularnog sistema. Od vitamina, tu su: B1, B2, B12 (rjetko se sreće u biljnom svijetu), C. Minerali koji su zastupljeni: kalijum, magnezijum, fosfor, bakar, jod. Ima dosta željeza, pa je čest prirodni lijek i u liječenju anemije.

Čisti organizam

Zahvaljujući antioksidansima i betainu ima efekat detoksikacije, jer podstiče izlučivanje štetnih materija iz organizma. Celuloza i pektin su dobri aktivatori crevne peristaltike. Cvekla radi prevenciju oboljenja jetre, naročito masne jetre. Važna je za sportiste, jer poboljšava izdržljivost tokom treninga zbog visokog sadržaja nitrita koji su važni za oksidativne procese tokom napora.

Takođe, ubrzava oporavak nakon treninga.

Još jednom – Odlična je za srce!

Ona podstiče razmjenu materija u organizmu, doprinosi regulaciji krvnog pritiska, snižava holesterol, održava u dobrom stanju krvne sudove, podstiče rad jetre. Usporava procese ateroskleroze i starenja. Dobra je kod demineralizacije kostiju i zuba. Može da se kuha, peče, da se pravi sok, ali nam najviše pruža kada je uzmemo svježu.

I još …

Ako kupujete svježu cveklu i bacate njen zeleni deo, vrijeme je da promjenite naviku. Skuhano lišće zaslužuje mjesto na trpezi zbog nevjerovatnog sadržaja od 644 mg kalijuma na samo pola šolje. Brojne studije pokazale su da povećavanjem unosa hrane bogate kalijumom i smanjena upotreba soli mogu smanjiti rizik od šloga za 21 odsto, kao i šanse od dobijanja srčanih bolesti.

Naredna strana

Posted in blog, on 29 November 2015, by , 0 Comments

So je u posljednje vrijeme na lošem glasu, posebno zbog prevelike zastupljenosti u gotovoj kupovnoj hrani. Kako bi barem donekle unos soli uspjeli regulirati, trebamo posegnuti za njenim zdravijim alternativama.

Natrij, glavni element soli nalazimo u prirodnim biljkama. Njih sedam u potpunosti mogu zamijeniti sol u jelima.

  1. Cimet

Jedan od najstarijih začina koji se u našoj kuhinji koristi isključivo u kolačima, inače ima mnogo veću primjenu. Cimet je odlična alternativa za so, regulira nivo šećera u krvi i snižava kolesterol, što bi bile njegove osnovne prednosti. Iako intenzivnog mirisa koji ne možemo zamisliti u glavnim obrocima, cimet se iznenađujuće dobro snalazi i u pikantnim jelima. Na primjer, malo cimeta u meksičkim jelima s graškom dat će posebnu notu okusu, a ako bi se dodao uz kari obogatio bi svako jelo s piletinom.

  1. Kardamom

Začin koji u našoj kuhinji postaje sve zastupljeniji, kardamom, smatra se članom porodice đumbira. Njegov okus je delikatan i aromatičan, a pri prvom dodiru s nepcima osjeća se slankasta nota pa ne čudi njegova prisutnost u jelima – umjesto soli. Za intenzivniji ukus kardamoma u jelima, potrebno je da se sjemenke malo proprže.

  1. Čili papričica

Topao i ljut ukus, nota je koju na nepcima ostavlja čili papričica koja zahvaljujući ljekovitim svojstvima zaslužuje postati omiljena i prisutna u svim jelima „na žlicu“ u kojima je najbolje da izbalansiramo ukuse.

  1. Sjemenke suncokreta

Samo 50 grama ovog ploda zadovoljava dnevne potrebe za vitaminima E i B1, a samo 100 grama sjemenki zadovoljava dnevne potrebe organizma za manganom, bakrom, magnezijumom, natrijumom, fosforom i vitaminom B6. Slankast i pomalo gorak ukus sjemenkama daje natrij zbog čega se mljevene sjemenke dodaju u jela umjesto soli. Najbolje ih je dodati u gotovo jelo.

  1. Bijeli luk

Bijeli luk je izvrsna zamjena za so, a posebno onaj osušeni u prahu, mnogi ga koriste uz ribu i tjesteninu gdje poboljšava ukus namirnice. Njegova mnogobrojna ljekovita svojstva glavni su razlog za veću primjenu u kuhinji, a izostavite li sol u jelu i dodate samo bijeli luk osjetit ćete jednak učinak slankaste note kao i kod omiljenog začina.

  1. Bosiljak

Zeleni listovi bosiljka obiluju eteričnim uljima koji između niza komponenti sadrže i natrij, pa je bosiljak izvrsna zamjena za sol. Osim u kuhanim jelima, bosiljak izvrsno funkcionira pomiješan s povrćem, tjesteninom i salatama gdje njegova slankasta nota posebno dolazi do izražaja.

  1. Sok od limuna

Salata bez zrnca soli, ali uz obilje limunovog soka u potpunosti će zamijeniti omiljeni začin. Osim toga limun je poznat kao prirodni konzervans i kao takav je odlična zamjena za so.

Izvor: dnevno.hr
Naredna strana

Posted in blog, on 29 November 2015, by , 0 Comments

Žitarice su sjeme jednogodišnjih trava i tu spadaju: pšenica, raž, ječam, kukuruz, riža, proso, zob, pir (dinkel) i kamut. Obratite pažnju na to da su kuskus, bulgur i griz zapravo pšenica, kao što je palenta ili žganci zapravo kukuruz.

Mekinje ili posije su vanjska opna zrna žitarice. Pseudožitarice (biljke vrlo slične žitaricama) su amarant, heljda i quinoa.

Pa da vidimo što sadrže te famozne žitarice, s obzirom na to da nam se propagiraju kao stup zdrave prehrane. Endosperm, veći unutrašnji dio zrna žitarica, uglavnom se sastoji od škroba.

Škrob se u probavnom sistemu razgrađuje na osnovne molekule – glukozu koja se apsorbira u krvotok i onda je nazivamo ”šećer u krvi”.

Moderna prehrana bazira se na proizvodima od žitarica i brašna žitarica, pa tako neminovno unosimo prekomjerne količine škroba (glukoze tj. šećera) u svoj organizam.

Stalno povišeni šećer u krvi i stalno povišeni inzulin koji se izlučuje zbog visokog šećera u krvi, bez sumnje dovode do prekomjerne tjelesne težine, inzulinske rezistencije, dijabetesa, metaboličkog sindroma, srčano-žilnih bolesti i mnogih drugih modernih bolesti.

Žitarice su siromašne vitaminima i mineralima a bioraspoloživost onih vitamina koje nalazimo u žitaricama vrlo je niska. Kad kažemo da vitamini nisu bioraspoloživi, to znači da ih naš organizam ne može apsorbirati, niti iskoristiti, bez obzira na to što u prehrambenim tablicama piše da se oni tamo nalaze.

Da stvar bude još gora, žitarice sadrže tzv. antinutrijente kao što su fitinska kiselina i inhibitori enzima koji ometaju apsorpciju hranjivih tvari (nutrijenata) u tijelu. Vanjska ljuska zrna žitarice sadrži fitinsku kiselinu koja se u našem probavnom sustavu veže za kalcij, magnezij, željezo, bakar i cink, što sprečava njihovu apsorpciju i iskorištavanje u našem organizmu.

Ovo su vrlo važni minerali koji sudjeluju u vitalnim funkcijama organizma, a kako nam ih fitinska kiselina ”krade”, tako njihov  nedostatak uzrokuje mnoge ozbiljne zdravstvene poremećaje kao što su smanjenje koštane mase (osteoporoza), karijes, anemija, povećana sklonost infekcijama i mnoge druge.

Nadalje, žitarice sadrže lektine, koji su glavni antinutrijenti. Lektini su skupine bjelančevina koje se vežu na molekule ugljikohidrata. Otporni su na razgradnju u probavnom sustavu i vežu se na stanice crijevne stijenke, što izaziva njezino oštećenje.

Lektini ometaju apsorpciju hranjivih tvari kao što su minerali i proteini, te ugrožavaju crijevnu mikrofloru zbog čega lakše dolazi do prekomjernog razmnožavanja loših sojeva bakterija kao npr E. Coli.

Međutim, štetno djelovanje lektina nije ograničeno samo na probavni trakt. Istraživanja pokazuju da sve veći broj ljudi boluje od tzv. sindroma propusnih crijeva, čemu, između ostalog, pridonose i sami lektini. Kod propusnih crijeva lektini slobodno prodiru u krvotok i mogu se vezati na bilo koje tkivo u organizmu.

To alarmira imunosni sustav koji prepoznaje ”uljeza” i kreće u ”napad”, pri čemu usput uništava i vlastito tkivo na koje je ovaj uljez prikačen. I to je, u najkraćim crtama rečeno, ono što nazivamo autoimunim bolestima.

Iako mnoge namirnice sadrže lektine, ipak se smatra da najveću štetu u tkivima izaziva upravo lektin iz pšenice WGA (aglutinin). Studije pokazuju da WGA djeluje proinflamatorno jer stimulira sintezu citokina koji izazivaju upale.

Također se smatra da WGA djeluje imunotoksično jer se vezuje za tkiva, što dovodi do stvaranja autoantitijela, tj do autoimunih bolesti. Nadalje, WGA djeluje neurotoksično jer je sposoban prijeći krvno-moždanu barijeru, gdje se onda vezuje za stanice u tkivu mozga, što dovodi do mnogih neuroloških poremećaja i bolesti.

Studije pokazuju da WGA može poremetiti i endokrinu funkciju (rad žlijezda i lučenje hormona) što pridonosi inzulinskoj rezistenciji i debljanju. U hipotalamusu WGA blokira naše receptore za leptin – hormon sitosti, zbog čega ne osjećamo onu prirodnu zdravu sitost kad jedemo proizvode od pšeničnog brašna, nego nam oni samo pobuđuju još veći apetit i tjeraju nas da jedemo više, i više. To nam radi lektin iz pšenice.

Osim lektina, žitarice sadrže i druge, vrlo problematične proteine pod zajedničkim nazivom gluten. Istraživanja pokazuju da su pšenični gluten – glijadin – i pšenični lektin WGA uključeni gotovo u sve kronične upalne poremećaje, neurodegenerativne bolesti, upalne bolesti crijeva, zarazne i autoimune bolesti.

Osjetljivost na gluten iz žitarica – učestalija nego što smo mislili

Celijakija je autoimuna bolest u kojoj antitijela na gluten napadaju stanice crijevne stijenke i crijevnih resica, pa dolazi do njihova uništavanja (atrofije vilija), što onemogućuje apsorpciju hranjivih tvari iz hrane koja se inače normalno odvija preko crijevnih resica.

No, celijakija nije jedini oblik osjetljivosti na gluten jer postoje različiti stupnjevi osjetljivosti na gluten. Naime, čak i najblaži oblici osjetljivosti na gluten uzrokuju kronične tegobe i bolesti koje, nažalost, najčešće nikada ne budu dijagnosticirane.

Najčešći probavni simptomi su bolovi u trbuhu, nadutost, proljev, zatvor, plinovi, grčevi i slično.

Čak i kod pacijenata s kroničnim bolestima probavnog sustava, npr. kao što su Crohnova bolest, ulcerozni kolitis ili sindrom iritabilnog crijeva (IBS), rijetko se posumnja na osjetljivost na gluten.

Međutim, osjetljivost na gluten nije ograničena samo na probavne smetnje i crijevne bolesti. Antitijela na gluten mogu prouzročiti uništavanje u bilo kojem dijelu tijela, ovisno o tome gdje nam je ”slaba karika” – gdje imamo genetsku predispoziciju za razvoj bolesti.

Ako antitijela na gluten napadaju i uništavaju stanice gušterače koje proizvode inzulin, dolazi do dijabetesa tip 1. Imunosni sustav često napada i uništava tiroidne stanice jer proteini na površini tih stanica nalikuju na proteine glutena – to onda nazivamo Hashimotov tireoiditis.

Često autoimune bolesti idu zajedno, primjerice dijabetičari tipa 1 često imaju i celijakiju. Ili, osobe uz reumatoidni artritis istodobno dobiju i lupus. Ili imaju hashimoto i psorijazu. 25% pacijenata koji imaju jednu autoimunu bolesti, imaju tendenciju da razviju dodatne autoimune bolesti. Kombinacija od tri autoimune bolesti kod jeden osobe se definira kao Multiple autoimmune syndrome (MAS).

Dr. Mark Hyman, liječnik, autor, predavač i predsjednik Uprave Instituta za funkcionalnu medicu, kaže da su studije pokazale 55 bolesti koje mogu biti uzrokovane osjetljivošću na gluten.

To su između ostalih osteoporoza, sindrom iritabilnog crijeva, upalne bolesti crijeva, anemija, rak, čirevi, reumatoidni artritis, lupus, dijabetes, multipla skleroza, psorijaza, ekcem, sindrom kroničnog umora, neplodnost, bolesti štitnjače i skoro sve druge autoimune bolesti.

Gluten se povezuje i s psihijatrijskim i neurološkim bolestima kao što su anksioznost, depresija, shizofrenija, demencija, migrena, epilepsija i neuropatija (oštećenja živaca). Također se povezuje i s autizmom.

I što vam preostaje? Promijeniti prehranu i zdravije živjeti.

Preuzeto iz knjige “Istine i laži o hrani” autorke Anite Šupe
www.anitasupe.com
Naredna strana